Piše: Miloš Topalović
U reprezentaciji Srbije usadila se mantra: U svaku utakmicu ulazimo da pobedimo bez obzira ko je rival!
Ponavljaju ovo svi od selektora, preko igrača do kapitena. Ali, samo pre utakmica. Priča nije za malu decu, ali jeste za naivne.
Da postoji država Alibi, svakako bi selekciju „orlova“ izabrala da je reprezentuje. Mi ne da ne igramo da bismo svakog pobedili već baš dugo istrčavamo na teren samo s jednim ciljem -
Tako je bilo i u Tirani gde nas je
Srbija uvek igra kao da joj je potreban ili je zadovoljna bodom, a to je pogubno. Od 100 odsto vremena kad je lopta u našem posedu 70 odsto otpada na besomučne kombinacije golmana, štopera i zadnjih veznih. A oni ili ne znaju ili im je zabranjeno da osvoje u ofanzivi 10-20 metara ka protivničkom golu. Onda taj lastiš razvlačimo levo-desno-nazad i to navijače izluđuje koliko god se
Ako na tren od toga odustanemo, traži se dubina u kojoj nikad druga lopta nije naša. Kad dodamo plejmejkera koji ne zna da l' je došo ili pošo, izbegavanje dupliranja po bokovima, dobijemo prividnu igru bez igre u kojoj špicevi trče, skaču i - gube snagu.
Nemamo odlučnost, brzinu, jednostavnost, prodornost... U tom mrtvilu non-stop opipavamo puls protivnika i delujemo skoro nezainteresovano. Kao da smo naterani da istrčimo na teren.
Šta je rešenje? Pa neko bi morao da obavi razgovor baš kao Bili Piton s Mirkom Topalovićem u „Maratoncima“:
„Ti si momak na svom mestu, samo si nekako slab, neodlučan, nikakav...“
Dok Mirko nije uzvratio:
„Neće oni tako moći još dugo, bogami!“
Ni mi ovakvom igrom nećemo ni dugo, ni daleko, naročito do prvog mesta u grupi.
Ima nešto i za decu, posle crtaća. To je bajka u kojoj se priča kako je Andora izazov, ne smemo se opustiti, od nje počinjemo s pobedama...
Komentari (1)